Oliver Dragojević (7. 12. 1947.) od djetinjstva je vezan uz glazbu. Kad je imao pet godina otac mu je darovao usnu harmoniku, a s vremenom je naučio svirati klavir, klarinet i gitaru. Od sredine 60-ih pjevač je i orguljaš splitske grupe „Batali“ u kojoj stječe lokalnu popularnost, pa mu Zdenko Runjić, jedan od najpopularnijih i najkreativnijij autora domaće zabavne muzike, ukazuje povjerenje kao interpretu njegove pjesme „Picaferaj“ na Festivalu zabavne glazbe Split 1967. Nakon povratka u domovinu kratko je član „Dubrovačkih trubadura“ i prve postave splitskog „Mora“ da bi se na Prokurative vratio 1974. skladbom „Ča će mi Copacabana“ kojom osvaja prvu nagradu publike. Oliverov ulazak u antologiju hrvatske pop glazbe započinje, međutim, godinu kasnije kad mu je Runjić ponovno dao priliku u sjajnoj dalmatinskoj šansoni „Galeb i ja“ – bila je to prekretnica! Oliver potpisuje diskografski ugovor (prvi LP „Ljubavna pjesma“), ali, što je još važnije, otvara poglavlje suradnje s Runjićem koja će već 1976. rezultirati golemim nacionalnim hitom „Skalinada“.

Do početka 80-ih Runjićeve su pjesme („Malinkonija“, „Romanca“ 1977., „Oprosti mi, pape“, „Poeta“, 1978., „Vjeruj u ljubav“, 1979., „Nadalina“ i „Piva klapa ispo’ volta“, 1980.) u Oliverovim izvedbama stvorile temelj opusa koji je splitskom pjevaču osigurao status jednoga od vodećih imena tadašnje pop scene. Profesionalna veza istog autorsko-izvođačkog tandema nastavila se tijekom desetljeća na sveukupno petnaestak albuma i u pjesmama kao što su „“Infiša san u te“, „Karoca“, „Dišperadun“, „Stine“, „Žuto lišće ljubavi“, „Svirajte noćas za moju dušu“ „Tu non llores me querida“…

Nakon  četvrt stoljeća suradnje Oliver i Runjić potpisali su 1992. posljednji zajednički album „Teško mi je putovati“. Sljedeće godine izlazi CD kompilacija njihovih najvećih uspjeha „Sve najbolje“ čije drugo izdanje sadrži simbol novog Oliverova polazišta – Gibonnijevu skladbu „Cesarica“.

Pred njim su se ukazala „Neka nova svitanja“, kao što kaže naziv istoimenog CD-a iz 1994. na kojemu se, kao i na ostalim albumima iz 90-ih – „Vrime“, 1995., „Duša mi je more“, 1997., „Dvi, tri riči“, 2000.) – poslužio pjesmama Zlatana Stipišića, Tonča Huljića, Petra Graše, Tome Mrduljaša, Jure Stanića, Guida Minea, Harija Rončevića i niza drugih autora. Neke od najvećih hitova iz tog razdoblja („Dobro jutro tugo“, „Lijepa bez duše“, „Dva put san umra“, „U ljubav vjere nemam“, „Pismo moja“, „Tko sam ja da ti sudim“, „Moj lipi anđele“…) okupio je i na brojnim koncertnim albumima. Godine 2002. u Italiji je snimio drugi studijski album u novom mileniju, „Trag u beskraju“.

Veliki Oliverov koncertni projekt sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, što ga je u veljači 2004. realizirao uz pomoć Alana Bjelinskog i Ante Gele, označio je još jednu prekretnicu u karijeri. Suradnja s Bjelinskim i Gelom nastavljena je na novom Oliverovom studijskom albumu „Vridilo je“ koji, nakon 30-godišnje vjernosti Jugotonu/Croatia Recordsu, krajem 2005. objavljuje za diskografsku kuću  Aquarius Records. Ova mlada, perspektivna i uspješna diskografska kuća u svoje urbano okrilje uspješno je udomila zvijezdu Oliverova kalibra. Podatak da je „Vridilo je“ u prvih mjesec dana doživjeo platinastu nakladu dovoljan je argument u korist tvrdnje kako Oliver s godinama postaje sve veća glazbena dragocjenost, zimzelen poput svoga glasa.

Nedugo po izlasku albuma, Oliver ugovara koncertni termin u europskoj kraljici koncertnih dvorana – pariškoj Olympiji. Večer uoči odlaska u Pariz, gdje će održati koncert karijere, album „Vridilo je“ osvaja 6 nacionalnih diskografskih nagrada  PORIN.

Udomaćen u aranžmanima što ih potpisuje s Bjelinskim, Gelom i veteranom Stipicom Kalogjerom, Oliver je u Olympiji vladao situacijom na način da su se njegovo iskustvo i rutina podgrijali vatrom nesvakidašnjeg događaja. Aquarius Records je koncert ovjekovječio dvostrukim CD i DVD izdanjem „Oliver A’lOlympia“ (2006.) za koje je primjereno reći da je dokument najvažnijeg koncerta u Oliverovoj karijeri.

Oliverova diskografska i koncertna aktivnost te medijska promocija u posljednjih desetak godina učinili su ga jedinstvenim fenomenom hrvatske pop glazbe. Njegovo povlašteno mjesto sve češće se uspoređuje s vrstom superiornosti koju je Frank Sinatra uživao u svjetskim razmjerima, iako Oliver ostaje dodirljiv za svakog poklonika, otvoren suradnji s kolegama i spreman za sudjelovanje u mnogim posebnim projektima – od humanitarnih nastupa do gostovanja u tematskim koncertnim programima.

 

Ukoliko želite saznati nešto više o Oliveru preporučamo Vam da pročitate jednu od ove tri knjige Zlatka Galla:

 

Knjiga Trag u beskraju najopsežnija je Oliverova biografija dosad koja uključuje nepoznate fotografije, razne detalje iz Oliverovog privatnog života, kompletnu diskografiju i mnoge sitnice koje ćete moći pročitati u samoj knjizi. Zlatko Gall, novinar, glazbeni kritičar i publicist, rođen je 1954. godine u Splitu jedva koji mjesec poslije rođenja rock&rolla i nastanka znamenitih Elvisovih snimaka u studiju Sun Sama Phillipsa u Memphisu. Okorjeli je diskofil, vinyl-junkie, foodie, sklon kuhanju te pisac opće prakse trajno određen i južnjačkom utjehom i zvucima vatrenih ulica.

.

O KNJIZI Poznati splitski novinar Zlatko Gall upravo je objavio dosad najopsežniju biografiju Olivera Dragojevića “Trag u beskraju”. Kao vrhunski poznavatelj opusa, lika i djela legendarnoga splitskoga pjevača Gall je najnovijoj knjizi daje cjelovit, sveobuhvatan prikaz Oliverova života i karijere, spominju se i manje poznati detalji iz njegova života, a navedena je i cjelokupna njegova biografija. Tu su i vrlo rijetko ili nikad dosad objavljene Oliverove fotografije. I kao novinar i kao Oliverov prijatelj, od uvodnog poglavlja “Velu Luku ne zaboravi” do završnih “Tišina i beskraj mora” te “Epiloga”, Zlatko Gall svakoga tko je volio Oliverove pjesme, njegove izvedbe i njegov poseban glas i “Dalmaciju u njemu”, približava velikom pjevaču najbliže što je moguće. Knjigu “Oliver: Trag u beskraju” objavila je nakladnička kuća Media Bar. Urednik izdanja je Neven Kepeski, a art director Tomislav Šiptar.

O KNJIZI SU REKLI… “Životna priča i temeljita biografija pedesetogodišnje karijere Olivera Dragojevića, najpoštovanijeg Glasa ovih prostora iz pera Zlatka Galla doajena kritičke misli i pop-kulturne perjanice glazbene epohe koja spaja 2. i 3. milenij… Obavezno je to štivo za svakog koga imalo dotiču kantilene i rime naše svakodnevice.” Siniša Škarica, glazbeni publicist i glazbeni urednik, Croatia Records “Zlatko Gall se svojim opservacijama dotakao najvažnijih mjesta Oliverove karijere, ključnih pjesama i albuma (i dobrih i loših), prvih festivalskih uspjeha, glazbeničkih dilema, no osnovna vrijednost biografije leži u puštanju Olivera i njegovih članova obitelji i najbližih prijatelja da opišu kako Oliver funkcionira tamo gdje ga ne vidimo – za bilijarskim stolom, na barci, u Veloj Luci, u ribolovu, u ‘malomišćanskoj’ siesti… Gall je time ispoštovao jednu od tradicija po kojoj biografske knjige pop i rock zvijezda prije svega trebaju osvijetliti život i lik, a tek potom djelo glazbenika o kojima se piše.” Aleksandar Dragaš, Jutarnji list “Knjiga Zlatka Galla o Oliveru Dragojeviću, kao i one o Gibonniju i splitskoj dici, daju zaokruženu sliku o ‘splitskom điru’ i sceni koja je ključnim protagonistima definirala bitno širi prostor. Radi se o revalorizaciji lokalnih specijaliteta s ‘nacionalnom koncesijom’. Probojnost splitske glazbene scene i domet njenih najistaknutijih protagonista toliko su odredili stanje na cjelokupnom hrvatskom i nekad jugoslavenskom glazbenom teritoriju, da je temeljito pisanje o imenima poput Olivera mogućnost da se prevrednuje tema i ponekad podcjenjivački odnos rokerskog glazbenog ‘sjevera’ prema zabavnjačkom ‘jugu’. Olivera su voljeli mnogi, ali još je više toga što o njemu mnogi i danas ne znaju no mogu saznati u ovoj knjizi.” Hrvoje Horvat, Večernji list

O ZLATKU GALLU Zlatko Gall, novinar, glazbeni kritičar i publicist, rođen je 1954. u Splitu jedva koji mjesec poslije “rođenja” rock & rolla i nastanka znamenitih Elvisovih snimaka u “Sun” studiju Sama Phillipsa u Memphisu. Okorjeli je diskofil, vinyl-junkie, foodie sklon kuhanju te pisac opće prakse trajno određen i “južnjačkom utjehom” i zvucima “vatrenih ulica”.

.

Kako kaže autor knjige, Oliver je vrijednost nemjerljiva estradnim mjerilima. Dražen Vrdoljak svojedobno ga je nazvao “kozmički Dalmatinac”. Iščitavajući ovu biografiju saznat ćemo puno o Oliveru, počevši od njegove najranije mladosti u rodnoj Vela Luci, preko početaka estradnog djelovanja, do zvjezdanog uspona u sam vrh domaće popularne glazbe, gdje još dugo neće imati nasljednika. Publikacija je zbirka razgovora umjetnika s novinarima i prijateljima i čita se u “jednom dahu”.

.

Biografija Olivera Dragojevića – 70 godina, nakon biografije Južnjačka utjehu, iz 2006. godine, Zlatko Gall za 70. njegov rođendan spremio je novu biografiju najvećeg i najpopularnijeg hrvatskog pjevača.

U vremenu i prostoru niskih vrhunaca u kojem se riječ selebriti ili zvijezda rabi kao psovka, nazvati Olivera Dragojevića zvijezdom, legendom ili nekim drugim terminom bila bi prava uvreda za estradnu veličinu. Jer Oliver je – bez imalo pretjerivanja – vrijednost nemjerljiva estradnim mjerilima. Kao kozmički Dalmatinac – kako ga je odavno nazvao Dražen Vrdoljak – ili, naprosto kao Oliver Veliki. U usporedbi s kojim su mnoge druge veličine mizerno sitne” iz uvoda knjige.

Iz knjige:
“Kad san ima desetak godin, otac je kupija radio. Sluša se po cili dan. Ujutro bi – pamtin ka da je sad – već u pet uri počela glazba, ali je, u duhu bratstva i jedinstva, na programu u tu uru bila slovenska muzika. Tube, trube i polke… mo’š mislit kako je to bilo zabavno. Na kratkome smo valu zato vatali Talijane, a to je i prva muzika koja mi se svidila. Posli je naravno doša na red i Radio Luxembourg…”

“Tonči Perić, negdašnji bubnjar, posli basist, sa svojin je orkestrom gostova na terasi ‘Vinalka’. Kako je on Omišanin, a u Splitu je ima i stan, muva se po gradu i čuja ‘Batale’ na jednoj svirci. Svidilo mu se kako pivan i sviran i pita me bi li iša s njin u Njemačku. Prista san bez puno mislit.

Zašto? Pa, imâ san 19 godin i računa san – ako ništa, barem ću vidit malo svita i zaradit koju paru. Otiša san 1967. i osta do 1972. – pune četiri i pol godine, svirajući baš svakoga dana od osan uvečer do četiri ujutro! (…) S godinama mi je glas postajao jedan ugodni bariton. Duvan je učinija svoje.”

.

Biografija jednog od najpoznatijih hrvatskih pjevača koja prati njegovu karijeru i upon od najranijih početaka pedesetih godina dvadesetog stoljeća, preko uspješnih albuma, festivala, sve do nastupa na koncertu u pariškoj “Olympiji” u travnju 2006. godine. Knjiga predstavlja Olivera kao iznimnog pjevača i šarmantnog čovjeka, a kritički su predstavljeni i njegovi albumi i najznačajnije pjesme. Pripovijedanje je prošarano Oliverovim iskazima te iskazima njegovih bliskih suradnika i obitelji. U prilogu knjige je pjevačeva diskografija i mnoštvo fotografija koje bogato ilustriraju Oliverov privatan i poslovni život te kronološki prate njegov uspjeh.

.

Emocije kao jedina neprocjenjiva životna valuta ponekad su toliko zanemarene da nam se često zaokupljeni kunama, eurima, dolarima i funtama svijet oko nas čini nejasnim i ispraznim mjestom za život. Glazba priziva emocije posebnom lakoćom i one jednostavno izviru iz raznih skrivenih područja koja smo tako brižno gradili. Tu u priču upada Oliver Dragojević, čovjek koji zna kako tugu učiniti sretnom, a sreću tužnom.

Takvi ljudi su prava rijetkost na ovom našem planetu. Iako spadam u druge glazbene vode i ne slušam ovakvu vrstu glazbe, Oliver je jednostavno iznimka.

Novinar i glazbeni kritičar Zlatko Gall primio se zahtjevnog zadatka i napisao biografiju Olivera Dragojevića pod nazivom “Južnjačka utjeha“.

Knjiga počinje sa sljedećim opisom: “Rodija sam se u Splitu 7. prosinca 1947., kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli i to u zgradi Natka Nodila, u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to zato što smo bili prava poslijeratna sirotinja.”

I zaista nisu imali mnogo. Majka i otac su po cijele dane radili dok se mali Oliver zabavljao s bratom Aljošom s kojim do danas ima poseban odnos. Prvih nekoliko godina proveo je u Veloj Luci, a u Split se preselio kad mu je otac dobio posao u Lučkoj kapetaniji. Međutim, Vela Luka ga je privlačila poput magneta i godinama se tamo vraćao osjećajući snažnu povezanost sa tim krajem.

Od ranog djetinjstva pokazuje sklonost glazbi i pjevanju. Već kao trogodišnjak se zavlačio ispod šivaće mašine i pjevao glavom zavučenom u njezinu zaštitnu kutiju uživajući kako mu glas odzvanja. Prvi instrument koji je primio u ruke je bila usna harmonika (s negdje 5 godina), kasnije su došli klavir, klarinet (s njim je zaradio prvi honorar) i gitara. Među prvim pjesmama koje su ga se dojmile bila je “Diana” Paula Anke, a od djetinjstva pa do danas omiljeni glazbenici su mu je Stevie Wonder i Ray Charles.

Zatim priča jednostavno teče dalje i Gall isprepličući razne izjave, opise splitske glazbene scene ’60-tih i ’70-tih godina, anegdote, podatke, prošlost i sadašnjost, tvori zanimljivo i čitko štivo.

Suprugu Vesnu je upoznao 1973. godine (dok je bio član Dubrovačkih trubadura) na Stradunu. Zanimljivo je da ona nije znala tko je on i čim se bavi. Ostali su zajedno do današnjih dana i u raznim teškim situacijama bila mu je velika podrška u životu. Saznajemo kako se upoznao sa Zdenkom Runjićem.

Kao samostalni izvođač debitirao je 1967. godine na Splitskom festivalu s pjesmom “Picaferaj” čiji je autor bio upravo Runjić. Taj nastup je prošao gotovo nezamijećeno. Oliver se zbog toga nije najbolje osjećao, i naravno da nije, jer tko bi poželio takav debi. U tom važnom životnom trenutku veliku ulogu je odigrao Runjić utješivši ga kazajući mu da će biti još vremena za velike stvari.

Evo što je Oliver rekao tada: “Zdenko me je kupija za cijeli život ričima da se ne brinem, jer da život ide dalje i da će doć nove prilike, ali katastrofa na Festivalu me stvarno razočarala. Svega mi je bilo dosta. Pa i toga da me mater i otac stalno ispituju di san i što radim.Tija sam biti sam, biti svoj.”

Runjić je imao više nego pravo, a ovaj dvojac je postao najjači autorsko-izvođački tandem na ovim prostorima. Zatim saznajemo kako se vinuo u zvijezde, obišao gotovo cijeli svijet nastupajući, kako su nastale mnoge pjesme i još mnogo, mnogo toga.

Ponekad zbog zavisti nije bio simpatiziran – osobno nikad nisam shvaćao zašto neki ljudi osporavaju nešto neosporivo. Pa tako, jedan naš pjevač zabavne glazbe (naročito popularan u ono vrijeme) nedavno u jednoj gledanoj tv emisiji je rekao da Oliver nikad nije bio zvijezda. Nevjerojatna izjava. Samo zato što nije ‘oživotvorena metafora mitskog dalmatinskog mužjaka s Ray Ban sunčanima naočalama i lančićem oko vrata’. Različitost a pogotovo ako je povezana s uspjehom se u našim krajevima teško prihvaća.

Kasnije saznajemo zašto i kako je došlo do velikog zaokreta (prekinuta suradnja s Runjićem, promjena diskografske kuće, promjena imagea, itd.) tijekom devedesetih godina. Osobno mi se svidio taj novi put kojim je krenuo. Odlučio je istražiti svoj glazbeni talent, te je počeo surađivati s većim brojem autora, što je automatski pridonijelo stilskoj različitosti pjesama.

Gotovo svi albumi koje je izdao nakon zaokreta u karijeri su odlični (meni je najdraži “Neka nova svitanja”) te je za njih pokupio pregršt raznih nagrada. Od brojnih kvalietnih nastupa treba spomenuti one u pulskoj Areni te pariškoj Olimpiji kao krune iznimne karijere. Ne bi bilo u redu da vam baš sve otkrijem, pa da bi saznali nešto više ipak ćete morati pročitati knjigu.

Treba istaknuti da su anegdote koje je autor izabrao vrlo duhovite. Na primjer što je rekao njegov otac kad je čuo pjesmu “Oprosti mi pape“, što je napravio 1989. godine dok je bio na godišnjem odmoru sa suprugom na Havajima, koja je tradicija kad netko prvi put dođe u Velu Luku ili što je rekao kad mu je jedan čovjek prišao i rekao da je nevjerojatno sličan pjevaču Oliveru Dragojeviću itd.

Između ostalih ima jedna koja uspoređuje Olivera i Thompsona. Jedna od najbesmislenijih usporedbi koje sam čuo u zadnjih nekoliko godina. To je otprilike kao da uspoređujete nogometnu reprenezentaciju Brazila s najboljim sastavom nekog afričkog plemena koje nikad nije vidjelo loptu.

Knjiga vrlo dobro opisuje kompleksnost njegove osobnosti otkrivajući malo po malo njegove reakcije na razne situacije u kojima se nalazio, te prikazuju Olivera kao osobu uvijek sklonu dobroj zafrkanciji, koja je često na samom rubu provokacije. Upravo u tom se krije dragocjenost ove knjige. Dobijamo potpunu sliku Olivera ne samo kao zvijezde, nego kao i čovjeka od krvi i mesa, te saznajemo koji su mu životna zadovoljstva, što ga rastužuje, živcira…

Postoje neki dijelovi koji su po mom mišljenju suvišni. Nejasno je svako malo spominjanje Luke Bulića koji je napravio diplomski rad na ekonomskom fakultetu pod nazivom “Prilagođavanje strategije marketinga tijekom karijere estradnih umijetnika”. Trebalo mi je neko vrijeme da se sjetim tko je uopće ‘taj Luka’. Ovo je samo dokaz kako se u reality showovima brzo postaje poznat a još brže zaboravljen.

Iako simpatičan kao voditelj ne znam po kojem kriteriju je uključen u ovu knjigu. Ako je samo to taj rad (iako nemam veze s ekonomijom), sa zadovoljstvom ću ga napraviti, pa ako će Gall ili netko drugi raditi biografiju nekog drugog našeg velikog glazbenika, neka me uključe po istom kriteriju u svoju knjigu.

U nekim trenucima pravim obiljem raznih podataka se pomalo gubi čitanost (oko sredine knjige), ali ti su dijelovi su kratki i nisu previše bitni za ukupan dojam. Na kraju se osim diskografije nalazi veći broj zanimljivih fotografija koje prikazuju Olivera od djetinjstva pa do danas u raznim situacijama (na koncertima, brodu, s prijateljima, obitelji, dok gušta igrajući biljar…).

Debi s “Picaferajem” koji nije najbolje prošao, a finale tridesetak godina kasnije u pariškoj Olimpiji koji je bio kako i sam autor ove knjige kaže ‘neprijeporni glazbeni trijumf’. Što reći na kraju, osim da ‘vridilo je’ pročitati ovu knjigu i naravno, najtoplija preporuka da je pročitate i vi.

Marko Matković -10. kol 06. (Muzika.hr)